Sofija Mitić trebala je ostati samo zadatak. Bila je premlada za mene.
Previsoko u hijerarhiji. Zaručena. I nije ispunjavala sve moje kriterije koje je jedna žena trebala ispuniti da bi bila predmet mog zanimanja.
Posao i zadovoljstvo nikada nije trebalo miješati. To je jedno od zlatnih pravila i poslovica kojom se vode razboriti ljudi.
Zbog njezine divne crvene kose, straha u očima i suza koje su joj kupale obraze, probudio se orkan u meni – posesivan i zaštitnički, kakav nikada nisam imao prema nijednoj ženi. Drhtanje njezinih jebozovnih usana dok je jecala za volanom, nakon što ju je sumnjiv kurvin sin ostavio na miru, uvjerilo me da ovaj zadatak neće biti ništa kao što sam mislio. Zadatak.
Sofija Mitić bila je više od zadatka.
Postala je cilj kojem je bio usmjeren moj zaštitnički nagon.
Postala je oganj koji je prokuljao mojim venama.
Svojim mršavim tijelom i vatrenom kosom došla je uništiti ono što je ostalo od moje duše. Na odsjaju njezinih crvenih vlasi, jednom će ostati upleteni tragovi mog pepela, kad me ta žena u konačnosti potpuno spali.